(Vuković & Runjić, Zagreb, 2001.; preveo s engleskog: Ozren Milat) 

Nije statistika u književnosti već matematika u književnosti!

Stari osamljenik, ruglo obitelji, stric Petros živi u predgrađu Atene, igra šah i obrađuje povrtnjak. Tko ga bolje ne poznaje, pomislit će da je propustio sve životne prilike. Ali pripovjedač, njegov mladi nećak, otkrit će da je stric Petros nekoć bio briljantan i odvažan matematičar, koji je posvetio život rješavanju jednog od najtežih matematičkih problema – Goldbachove slutnje.

Pripovjedač je diplomirao matematiku, ali se poslije okrenuo k poslovnoj ekonomiji. O svom iskustvu sa studijem matematike kaže:

„No moram odmah dodati nikad nisam zažalio zbog onih godina koje sam proveo kao nadobudni, budući matematičar. Naučiti malo prave matematike, čak i taj mali djelić, za mene je bila jedna od neprocjenjivo vrijednih životnih pouka. Očigledno je da se svakodnevni problemi mogu savršeno dobro rješavati bez poznavanja Peano-Dedekindova aksiomatskog sustava i da dobro vladanje klasifikacijom konačnih jednostavnih grupa nipošto nije jamstvo poslovnog uspjeha. Nematematičar pak ne može pojmiti koja mu je sreća uskraćena. Mješavina Istine i Ljepote koja se otkriva razumijevanjem nekog važnog teorema ne može se otkriti niti jednom drugom ljudskom aktivnošću, osim (ne bih znao točno) mističnim religijama. Čak i ako je moja izobrazba bila oskudna, čak i ako je ona značila samo umočiti palčeve na plaži golemog oceana matematike, zauvijek je označila moj život, dajući mu majušni djelić višeg svijeta. Da, ona je učinila postojanje Ideala malo vjerojatnijim, čak posve stvarnim.“