Vladimir Tasić (Novi Sad, 1965.) profesor je matematike na University of New Brunswick (Kanada) i uspješan romanopisac, esejist i pripovjedač.

Pročitali smo njegov roman „Stakleni zid“.

To je mučna priča o obitelji doseljenika u Kanadu (matematičara) koja je izravno pogođena događanjima u Srbiji 90-tih godina prošlog stoljeća.

 

„…Izlaganje o Drugom svetskom ratu zaključila je izjavom da hrvatska i srpska matematika nisu iste. Bila je to za oca savršena prilika. Majčin pogled je upozoravao: Nemoj. Nije ga bilo briga. Možda su nekada, davno, otac je rekao, postojale različite plemenske matematike, ali ono što se danas smatra matematikom isto je svuda i za svakoga. Gausovu metodu su poznavali Kinezi, rekao je. O, kako je uživao! O, kako im je odbrusio! Briljirao je. Nikad nisam voleo matematiku, neko je rekao. Upoznao sam Karamatinu ćerku, neko je rekao. Tada su se začule narukvice.

Kneževiću, rekla je gospođa Knežević, imamo ovdje još jedno kukavičje jaje. Otac nije prikrio smeh. Ustao je, naglo, prenaglo, zateturao se, prolio vino. Svejedno. Briljirao je. Otišao je po jakne. Obuo se.“

 

 

U romanu „Ime ruže“ veliča se matematika:

„…Čuj, Adsone, poslužit ćemo se matematičkim znanostima. Samo se u matematičkim znanostima,…,izjednačuju stvari koje su poznate samo nama sa stvarima koje su apsolutno poznate….Matematičke spoznaje su postavke koje je naš razum izgradio tako da uvijek funkcioniraju kao istinite, bilo zato što su urođene, bilo zato što je matematika pronađena prije drugih znanosti. A knjižnicu je izgradio ljudski um koji je razmišljao na matematički način, jer bez matematike ne možeš praviti labirinte.“

 

 

 

 

 

Veliki ruski književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Aleksandar Solženjicin (1918.-2008.) bio je diplomirani matematičar,  diplomirao je fiziku i matematiku na Sveučilištu  u Rostovu na Donu!

 

 

 

Nije statistika u književnosti, već matematika u književnosti!

 

Na početku čuvene drame 'Gospoda Glembajevi' Miroslava Krleže (1893.-1981.), Leone Glembaj iznosi svoja razamišljanja o velikom švicarskom matematičaru Leonhardu Euleru (1707.-1783.) i

velikom njemačkom filozofu Immanuelu Kantu (1724.-1804.) te o matematici i umjetnosti:

 

'…Našao sam noćas na ormaru u svojoj sobi jedno dobro achtundvierziger izdanje Eulerove Mehanike! Taj Euler gledao je sa svojim diferencijalom svakako mnogo jasnije od Kanta! I to molim lijepo: četrdeset godina ranije! Eulerova Mehanika izdana je po prvi put u Sankt-Petersburgu upravo sedamstotrideset i šeste! A Kritika je, ne varam li se, izdana negdje oko sedamstotina osamdeset i devete! (To je pad Bastilje! Čudna igra prirode: Lagrange je rođen iste godine kada i Eulerova Mehanika: trideset šeste!) Da! Što sam htio da kažem? Ah, da! Ono apsolutno, matematički kristalno, to je Euleru bilo jasnije četrdeset godina prije Kanta, i Euler je logičniji i konzekventniji: on je sve Nepoznato izrazio formulom! Ovo je bitno: matematika je, ako se govori simbolično, bliža nepoznatome od govora ili slike. Matematska formula može jasno da kaže ono, što ne mogu ni govor ni slika, pa ni glazba, koja je još uvijek relativno najmatematičnija. Govor govoriti i govorom se izraziti to je artizam, to je već problem umjetnički, a Kant je pisao nevjerojatno diletantski: 'auf den Flȕgeln der Ideen'! On nije znao da nađe adekvatnu – preciznu – materiju svome izrazu: u tome, upravo u tome, bio je Euler dosljedniji i veći! I ja, koliko više slikam, sve sam više uvjeren, da je da Vinci potpuno u pravu: stvar se može precizno odrediti samo apstraktnom matematičkom koordinacijom. I eto to je moje unutrašnje protuslovlje: mjesto da sam matematičar, ja slikam. S tim raskolom u sebi, što može čovjek postići više od diletantizma?'

 

 

 

Već smo pisali da je ruski nobelovac Ivan Bunjin (1870.-1953.) u mladosti bio statističar (članak Ivan Bunjin, 1870.-1953.). Sada donosimo odlomak iz njegovog romana „Selo“ koji nema veze sa statistikom, ali nad kojim smo se zamislili:

 

„… Nesmiljeno je strog, hladan bio sa ženom, toliko joj tuđ, da je ponekad sasvim zaboravljao, da ona i postoji. I odjednom ga prenerazilo: Bože moj, ta nema on ni pojma, kakvo je ona ljudsko stvorenje! Da ona umre danas, - ne bi li on ni dvije riječi znao kazati, zašto je živjela, što je mislila, što je osjećala za dugih godina, proživljenih s njim, za tih godina, koje su se slile u jednu godinu i protrenule u neprestanom okapanju i brigama… A kuda su vodile sve te brige?“

 

(V.B.Z., Zagreb, 2017., s ruskog preveo Luka Malnar)

 

Kad je 1882. godine bio Popis stanovništva u Moskvi, književnik i mislilac Lav Nikolajevič Tolstoj predlagao je da taj Popis bude i početak borbe protiv bijede i siromaštva u Moskvi. U svom djelu 'Što nam je dakle činiti'  kaže:

 

'Ja predlažem sljedeće: 1) da svi naši organizatori i popisivači svakom poslu vezanom uz popis dodaju i zadaću pomaganja - rada za dobrobit ljudi kojima, po našem mišljenju, treba pomoć i s kojima ćemo stupiti u kontakt; 2) da svi mi, i organizatori i popisivači, ne po nalogu Gradskog vijeća, nego po vlastitom srcu, ostanemo na svojim mjestima, tj. u kontaktu s gradskim stanovnicima kojima je potrebna naša pomoć - i da, po završetku popisa, nastavimo pomagati...3) da bi trebalo skupiti sve stanovnike Moskve koji se osjećaju sposobnim za pomaganje potrebitima, raspodijeliti ih u skupine i odmah započeti s poslom, u skladu sa smjernicama popisivača i uprave, te nastaviti i nakon popisa; 4) da svi oni koji se zbog svoje dobi, slabosti ili iz nekog drugog razloga ne mogu posvetiti potrebitima, zadaću prepuste svojim mladim, jakim i voljnim članovima obitelji.'

 

 

(Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985. s engleskog preveo Antun Šoljan)

 

Nije statistika u književnosti, već matematika u književnosti!

 

Ne može se govoriti o matematici u književnosti, a da se ne spomene ova maštovita, razigrana, duhovita knjiga, čudesna kao i matematika, profesora matematike u Oxfordu Charlesa Lutwidgea Dodgsona (1832.-1898.), poznatijeg kao Lewis Carroll.

 

- Netko je bio rekao – prošaptala je Alica -  da se svijet okreće od toga što svako gleda svoja posla!

 

 

Ako je suditi po (autobiografskom) romanu 'Život Arsenjeva' prvog ruskog nobelovca za književnost Ivana Bunjina, on je u mladosti bio statističar, radio je u statističkom zavodu u Harkovu u Ukrajini koja je tada bila u sastavu carske Rusije.

 

 

Poljska pjesnikinja Wisława Szymborska (1923-2012.), dobitnica Nobelove nagrade za književnost, dala je svoj