(Felsina, Zagreb, 2010.)

 

Nije statistika u književnosti nego matematika u književnosti!

 

Ovu 2022. godinu najbolje je završiti s velikim hrvatskim matematičarom, japanologom i književnikom, akademikom Vladimirom Devidéom (1925.-2010.). Matematici i knjigama često je davao ljudske osobine pa je tako napisao o matematici:

 

„U ona drevna vremena dok sam još bio mlad, nogomet me uopće nije zanimao niti sam se interesirao za takozvanu pop-glazbu. Stoga mi, dakako, idoli nikad nisu bili ni Zlatko Čajkovski ni Franjo Glazer niti Gabi Novak ni Ivo Robić. Nikad se (nažalost) nisam bavio sportom, pa mi, primjerice, nisu bili ideali ni Punčec i Palada. Prilično neuobičajeno za moju pubertetsku dob, bio sam „zaljubljen“ u matematiku. Ona mi je bila (pa i ostala) najljepša, najzanimljivija i najpoželjnija djevojka među svima koje sam sreo.“

 

O knjigama:

„Nemam – i nikad nisam imao – ni vikendice, ni automobila, ni čamca, ni televizora, ni motor-kotača, pa ni bicikla. Nemam i nikad nisam poželio da imam. Da sam išta takvog ikad dobio, bio bih sigurno sav očajan i nastojao bih se toga što prije riješiti.

Najveće i najvrjednije što imam jesu knjige. Za naše pojmove, prilično mnogo knjiga – oko šest tisuća. Još sam od mladosti gotovo sav novac što bih ga dobio od oca ili koga drugoga, ili koji mi je poslije preostajao od plaće, trošio na knjige. Nove i antikvarne, s raznih područja. Tako su se te knjige gomilale po ormarima, sanducima, kutijama…“

 

I na kraju jedan novogodišnji haiku Vladimira Devidéa:

 

New Year morning. 

Even the chimney sweeper 

Has a white face.

 

Novogodišnje jutro.

Čak i dimnjačar