(V.B.Z., Zagreb, 2020.)

Bekim se volio obrušiti na statistiku:

„…Ali ponovit ću vam opet riječi starog Samuela Clemensa poznatijeg kao Mark Twain: postoji laž, postoji prokleta laž i postoji statistika.

Statistika je najveći neprijatelj ljudskog života. Statistika su laži koje upravljaju našim životima. Kad malo bolje razmislim, čitav život se treba boriti protiv statistike, odnosno protiv ljudske vjere u nju. Tamo gdje statistika vlada, ljudskost umire, jer statistika ne vjeruje u čuda, a čuda se događaju…“

(Oceanmore, Zagreb, 2017.)

Prvo poglavlje (Proslov) ovog romana iznosi mnogo statističkih podataka povezanih s brojnošću samoubojstava u kratkom vremenskom razdoblju u jednom međimurskom selu, pa čak daje i opis i rezultate jednog znanstvenog istraživanja na uzorku.

(Vuković & Runjić, Zagreb, 2001.; preveo s engleskog: Ozren Milat) 

Nije statistika u književnosti već matematika u književnosti!

Stari osamljenik, ruglo obitelji, stric Petros živi u predgrađu Atene, igra šah i obrađuje povrtnjak. Tko ga bolje ne poznaje, pomislit će da je propustio sve životne prilike. Ali pripovjedač, njegov mladi nećak, otkrit će da je stric Petros nekoć bio briljantan i odvažan matematičar, koji je posvetio život rješavanju jednog od najtežih matematičkih problema – Goldbachove slutnje.

Pripovjedač je diplomirao matematiku, ali se poslije okrenuo k poslovnoj ekonomiji. O svom iskustvu sa studijem matematike kaže:

„No moram odmah dodati nikad nisam zažalio zbog onih godina koje sam proveo kao nadobudni, budući matematičar. Naučiti malo prave matematike, čak i taj mali djelić, za mene je bila jedna od neprocjenjivo vrijednih životnih pouka. Očigledno je da se svakodnevni problemi mogu savršeno dobro rješavati bez poznavanja Peano-Dedekindova aksiomatskog sustava i da dobro vladanje klasifikacijom konačnih jednostavnih grupa nipošto nije jamstvo poslovnog uspjeha. Nematematičar pak ne može pojmiti koja mu je sreća uskraćena. Mješavina Istine i Ljepote koja se otkriva razumijevanjem nekog važnog teorema ne može se otkriti niti jednom drugom ljudskom aktivnošću, osim (ne bih znao točno) mističnim religijama. Čak i ako je moja izobrazba bila oskudna, čak i ako je ona značila samo umočiti palčeve na plaži golemog oceana matematike, zauvijek je označila moj život, dajući mu majušni djelić višeg svijeta. Da, ona je učinila postojanje Ideala malo vjerojatnijim, čak posve stvarnim.“

Valentin Knez, glavni lik pripovijetke „Dobri duh Zagreba“ Pavla Pavličića, osamljen je čovjek opsjednut statistikom zločina. Za statistiku kaže: „…ona se s jedne strane, bavi ljudima i njihovim poslovima, a s druge strane, pruža tim ljudima neobično korisna znanja i podatke, pa im tako pomaže.“